Komentara: 18
Pregleda: 8653

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

28.04.2024. u 14:00h
Izvor: Subotica.com
SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"
Bio je naš prvi izbor kada smo pre pet godina počinjali ovu rubriku. I bio poslednji kada smo pripremali knjigu „Prvih sto“, žarko želeći da ga uvrstimo u SUgrađane i istovremeno žaleći što je vešto, sa šarmom, ali vrlo odlučno, odbijao naše pozive za intervju. „Curo, sve će ti kasti moje pesme, pisme i pjesme“ - govorio je, a mi smo hteli da nam pored „pisama“ govori i ON. Da ne bude samo: „Dobar dan i kako ste“  između dva stola u „Bosu“, i obavezno „ljubim ruku“. U duhu starih vremena... Šarmer bio i šarmer ostao, iako sigurnim korakom gazi osamdeset i neku... A glas? Glas ga još uvek „sluša“ i odlično služi – potvrdiće svi koji su se 18. aprila našli u bajkovitom ambijentu Vinarije koja nosi njegovo ime. I pokreti i šale i energija na sceni - predvodnik svojim tamburašima. Zadovoljstvo ga je slušati. Uvek isto i uvek drugačije. Zvonko Bogdan neguje repertoar koji publiku vraća u prošlost, u neke lepše dane kada se sporije živelo i više volelo. Pesme koje bude dert i sevdah i suze i smeh, i „žal za mlados'“ koja prođe, pesme uz koje se pije mnogo i kvalitetno, od kojih vam dođe da razbijete čašu, ali ne smete jer - šta će reći ljudi. Neki fini svet... Svesni činjenice da priča o njegovom, više nego bogatom životu ne može da se ukalupi u novinsku formu, a svoju biografiju već je u dobio oličenu u sjajnom peru profesora Ace Dogandžića (kojom imamo dozvolu da se poslužimo), pokušali smo da kroz razgovor dođemo do nečega čega u knjizi (još) nema. I baš zato što znamo njegov stav prema sedmoj sili („Kad novinara pustiš u kuću, beži iz kuće!“), zahvalni smo na vremenu koje je izdvojio za nas – posle tonske  probe, a pre nastupa. U kom smo uživali. Baš kao i Subotičani, ali i publika iz regiona, koja je došla (samo) da ga sluša: iz Hrvatske, Bosne, Severne Makedonije, Rumunije, čak i (jedan bračni par) iz Amerike! Verovali ili ne. Poverujte...

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

SAGOVORNICI - „Ja sam se godinama borio protiv lažnih emocija. I čak našao i nekoliko sagovornika u tome, nekoliko ljudi koji su se složili sa onim što ja kažem. Bio sam vezan samo za konkretne stvari - što se dogodilo, što sam opip'o, što sam vidio, što sam doživeo i što sam čuo. Sve izmišljene stvari ja ne volim, to je to!“. 

Želeći da u uvodu napišemo ko je (zapravo) Zvonko Bogdan, našli smo se pred problemom. Jer on nije (samo) popularni pevač, interpretator i kompozitor, etnomuzikolog  i tekstopisac, čovek koji uspešno prepevava mađarske romanse, već će ostati upamćen i kao trener konja, višestruki kasački šampion, golubar, čak i pozorišni glumac (koji je od kafane napravio teatar - da citiramo A. Dogandžića). Rođeni je Somborac koji detinjstvo, između ostalog, pamti po dobroćudnim, i deci beskrajno naklonjenim – dedama. Obojici. Na salašu svog „dide“ po majci, negde na periferiji Sombora, proveo je vreme do polaska u školu - najlepši period života. Idol mu je bio ujak, majčin mlađi brat Antun, od milošte – Tonika; sa kojim je dane provodio u igri, šetnji, vožnji konja i dvokolica, pričama... „Šifra detinjstva, možda i života“. Otac Stipan (na koga je, govore fotografije iz porodičnog albuma, likom) bio je potkivač. „Moj otac bio je čovek veoma radan i vredan, i voleo je da sve u kući bude kako treba. Ali, kad bi poslu došao kraj, počinjalo je 'drugo poluvreme' - kafana, društvo, pesma i svirka“. Tako je od najranije mladosti zavoleo pesmu i tamburaše. I više od toga. Muzika mu je (bila) u krvi: otac je godinama pevao (u somborskom „Bunjevačkom kolu“); majka Maca (salašarska domaćica) takođe je bila muzikalna - zajedno su pevali u horu. Po muzikalnosti se izdvajala i očeva sestra tetka-Ruža, kao i rođena sestra Zdenka. Kritičari se slažu – u tome leži deo tajne njegovog muzičkog uspeha...

-    Moji roditelji nisu mogli da shvate da se iz njihove kuće neko ovim poslom bavi ozbiljno. Oni su smatrali da to nije za pametne i ozbiljne ljude, da je to samo za cigane i lakrdijaše... Moj otac je bio vrlo nesrećan što sam ja počeo da pevam, pa mi je govorio – Nemoj se baviti pevanjem, nego nekim ozbiljnim poslom pa plati neka tebi drugi pevaju!

DA LI SAM I JA TAKAV?! - „Ja sam uvek tražio obične ljude, koji su živeli obično, zdravo, normalno, vezani za zemlju, za vodu, za vazduh, za zvezde, za kišu, za trešnju, za konja, za kera, za – prirodu! Da li sam ih i našao? Ja se samo sa takvim ljudima i družim! Da li sam i ja takav?! Ja ne razmišljam o sebi, ne slušam sebe i ne volim kada ljudi snimaju filmove o meni, i priče o meni - to ne volim jer ja ne mogu da budem sam svoj kritičar...“.

Možda i zato, po očevoj želji, upisuje ekonomsku školu – da ima sigurno zanimanje. Cifre i knjigovodstvo nisu ga zanimali, ali jeste nešto drugo – kao srednjoškolac zainteresovao se za glumu. Zanimljivo je da je nakon dve godine provedene u pozorištu u Somboru, konkurisao u Narodno pozorište u Subotici i – bio primljen! Nakon pokušaja da upiše Pozorišnu akademiju u Beogradu, ostaje u glavnom gradu. Čekajući sledeću godinu, da još jednom pokuša, počeo je da peva jer „od nečega mora da se živi“... Tako je, posle pozorišne karijere, počela nova – pevačka (i kompozitorska), ali oni koji ga vide na sceni, zaključiće da glumac u njemu i dalje živi.

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

NIŠTA NIJE IZMIŠLJENO - Prva pesma (i jedna od najuspelijih) „Ej, salaši na severu Bačke“ nastala je 1971. godine  – u autobusu, putujući iz Beograda za Sombor. Februar mesec i zimski vojvođanski krajolik – savršene kulise za nastanak jedne od najlepših bunjevačkih „pisama“; zaštitni znak Bunjevaca „na severu Bačke“. „Šta mi prolazi kroz glavu dok je pevam? To ću vama prepustiti...  Pisano je za određene ljude, određeno vrime i određene događaje. Ništa nije izmišljeno!“.  

Ne stidi se da prizna da je godinama bio i ostao „kafanski pevač“. Originalan. Svoj. Neponovljiv. I naglasićemo – muzički obrazovan. Osnove muzičke pismenosti i solo-pevanja stiče u beogradskoj Muzičkoj školi „Stanković“. Kod Bore Jankovića, tadašnjeg korepetitora u čuvenom ansamblu „Kolo“, išao je na časove impostacije glasa, a možda najvažnije (muzičko) obrazovanje dobio je od klaviriste Ladislava Baloga koji mu je, između ostalog, držao i časove klavira. Pevačku karijeru počinje u Beogradu („Košuta“, „Kalemegdanska terasa“, „Stambol-kapija“... da bi prešao u „kafanu svog života“ - Hotel „Union“). „Rekao sam sebi – dok ne bude svako veče sve rezervisano u kafani, ja ne vredim ni pet para!“ – govorio je. Novosađani ga pamte iz vremena „Petrovaradinske tvrđave“ gde se godinama pojavljivao sa čuvenim, i u pesmi opevanim orkestrom Janike Balaža. Posle „Uniona“ (gde je za originalan način nastupa dobio Zlatnu značku Turističkog saveza Grada Beograda) više nigde nije pevao „za stalno“. Godine 1988. dobio je (zaslužio) status Istaknutog umetnika Jugoslavije, a njegovi Somborci odali su mu priznanje Oktobarskom nagradom. Počasni građanin Grada Subotice i zvanično je postao 2009. godine.

-    Ja o sebi i svom pevanju ne mogu ništa da kažem. Za mene je ovo što radim nešto sasvim normalno, kao što neko predaje, neko operiše, neko ore zemlju. Svako svoj posao treba da radi ozbiljno, da mu jednog dana ne bi bilo žao što je vreme prošlo. Uvek sam pevao za ljude koji imaju ukusa i koji su znali o čemu se zapravo radi. Ja nikada nisam pevao za masu, već za klasu. Meni je dovoljno da ima jedan u sali da sluša i razume... Nikada nisam voleo da pevam u halama sportova ili na stadionima. Koncerte ne volim – za mene je kafana pravo mesto.

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

TAMO ĆEŠ SVE ČUTI! - Obećao je (i obećanje ispunio) da ćemo sve čuti na nastupu. Pozdravivši domaćine i goste (koji su došli iz raznih krajeva, kako kaže, bivše, propale nam države), poručuje im „ako slučajno ne znate gde se Subotica nalazi, odmah pored Tavankuta“! I dodaje da će publiku večeras, kao i svaki put u poslednjih nekoliko decenija „ovim našim programom vratiti u neko vreme koje se više ponovit' neće“. Sa orkestrom koji ga godinama prati „i to bolje nego policija“ (smeh). Nakon što je predstavio i pohvalio svoje tamburaše, kreću pesme. Većinu znamo napamet: „ Tijo noći“, „Divan je kićeni Srem“, „Na te mislim“, „Ljubio sam crno oko“,  „Kraj jezera jedna kuća mala“, „Fijaker stvari“, „Govori se da me varaš“, „Seoska sam lola“, „Četiri konja debela“, „Kad sam bio mlađan lovac ja“, „Ta tvoja suknja mala“, „U ranu zoru“, „Ne vredi plakati“, „Osam tamburaša s Petrovaradina“, „Evo banke cigane moj“, „Nema lepše devojke“... i, naravno „Ej, salaši“. Niže biser za biserom. (Pre)kratko je veče.

Ne voli ni kada ljudi u sali večeraju za vreme programa („Odvlači pažnju i pravi ogromnu pauzu“), a sam se držao „recepta“ da je za dobar glas pre pevanja dobro pojesti dva-tri režnja šunke... Pošto uz šunku (dobro) ide vino, i pošto u poslednje vreme nagrade i priznanja stižu na adresu Vinarije koja nosi njegovo ime, pitamo koje mu je omiljeno vino, ali dobijamo (ne)očekivani odgovor: „Ne pijem alkoholna pića!“. Ipak, njegovi tamburaši će (nam) otkriti da, doduše retko, ali gutljaj dobrog vina ne odbija... A ne samo „vinska“, već i jedna druga priča, koja podrazumeva i ljubav prema konjima, pre mnogo godina spojila je našeg sagovornika sa poznatim subotičkim privrednikom Lajošem Čakanjem. Redovni posetioci „Bosa“ znaju za kojim stolom sede i u koje vreme dolaze, ali ne znaju – o čemu pričaju.

-    Dugo se znamo, tridesetak godina, i mislim da više nismo ni prijatelji, ni poznanici, mi smo (kao) jedna familija! Ja to tako vidim. Mi mnogo ne pričamo i mi ne trgujemo, mi radimo - svaki svoj posao. Štala „Čakanj“ je bila ta koja mi je na svušir (širom) otvorila vrata. Sudbina je htela da me Jutka (Judit) i Lajoš pozovu. U štalu sam ušao sa velikom strepnjom, ali i velikom znatiželjom. Oni su mene ispitivali, ja njih. Imao sam sreću da je Jutka žena koja je, što se medicine tiče, bila dobro obaveštena. Imam sreću da je Lajoš izuzetno sposoban čovek, koji je u konje mnogo investirao. Oni su mi dali ključ, ostalo je bilo na meni...

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

Odluku da se posveti konjičkom sportu doneo je kada je shvatio da više nema fijakera i konja koji rade na njivi. Da li i onih koji „jure, a nikuda ne žure“...

-    Da bi čovek mogao da se bavi ovim poslom, mora da voli ove divne životinje, ali i da ih razume. Godinama, dok sam se bavio muzikom, putovanja po inostranstvu koristio sam za odlazak na hipodrome i za učenje. Tajnu uspeha, u bilo kom poslu, niko vam neće otkriti i zato morate „krasti“ znanje. Posao se često može uporediti sa ljubavlju i zaljubljenošću. Čovek zavoli jednu rupicu u bradi pa oženi celu ženu! A onda, kada je već u braku, prihvata sve što uz tu ženu ide...

RECITE MI... NEĆU DA TI KAŽEM! - - „Na koliko strana ćeš ti to da napišeš?“ – pita. Sigurno na četiri - odgovaram. „Isuse bože!“  čudi se. Recite mi... „Neću da ti kažem!“ (smeh). „Sve će biti drukčije kada budeš u mojim godinama, biće ti sve jasno...“. Nadam se da ću biti. „Moraš!“

I dok citiramo njegove reči koje govore o sličnosti između žena i konja („To sa konjima vam je isto kao i sa ženama: nikad niste načisto gde mogu da vas odvedu...“), ne možemo a da javno ne primetimo kako je i dan danas magnet za žene! Na kraju nastupa, ne samo doterane, vremešne gospođe, već i one (znatno) mlađe, čekaju u redu za fotografiju, dok će smelije prići i dok „pisma“ traje. Sećam se, govorim mu, moja baka je na zidu u hodniku godinama imala veliki plakat na kom ste vi - kasač sa konjem, uslikani neposredno posle trke (i još jedne pobede). Tu je i potpis! – pohvalila se baka.   

-    Da li mi i danas gospođe dele komplimente? Ne samo one, nego delim i ja! (smeh)

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Damir Vujković

DRUGI O NJEMU - „Zapazio sam, sedeći jedne večeri u kafani, slušajući majstorstvo Zvonka Bogdana, da on vlada scenom. Na sličan način vlada i publikom, osluškujući njen puls uhom znalca i dozirajući strasti ka vrhuncu nesvakidašnjeg doživljaja... svakog pojedinačno dovodi u stanje verovanja da se sve, ali baš sve „zbog mene događaja“ – zapisao je svojevremeno Bela Duranci.

- On nam ne servira repertoar, samo stane i radi! Najlakše je sa njim raditi, ne znam da li postoji neko ko je od njega bolji na sceni – i dirigent i voditelj programa i kao kolega muzičar, sve sve sve!“ – ističe Marinko Piuković.

Pravo je pitanje na kom će muzičkom nivou biti panonska tambura nakon kapitalnog delovanja Zvonka Bogdana? Voleo bih i nadam se da smo dorasli zadatku i da ćemo nastaviti sa mesta gde je on već stigao...“ – obećava Nikola Jaramazović.

Ali posao je posao, a privatan život – priča za sebe. Oženjen je Subotičankom Mirjanom (devojačko Kopunović), sa kojom ima dvoje dece: sina Sigmunda i ćerku Evelinu – danas oboje u inostranstvu: sin u Brazilu (završio muzičku gimnaziju – klavir), radi kao vaterpolo trener; ćerka u Americi (završila srednju medicinsku školu), radi kao prosvetni radnik. „Imam troje unučadi“ – otkriva. Govoreći o porodici, u trenutku kada su deca već stasala, rekao je: „Imao sam sreću da su sve troje normalni i zdravi ljudi. Sada mogu da kažem da sam prezadovoljan što su me kroz ceo život pratili. Ja ne znam da li ću biti u stanju, al' trudim se da im to uzvratim...“. U Subotici živi od 1980. godine, kada su, pri doseljenju iz Beograda, kupili kuću.

-    Da li bih menjao Suboticu za neki drugi grad? Ne mogu da kažem da više volim Sombor, gde sam rođen, od Subotice, u kojoj živim, ili Beograda, gde sam zasnovao svoju pevačku i trkačku karijeru. A zašto bih i menjao Suboticu, kad sam svugde... Ima jedan stih koji su napisali o meni: „Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice! Odrastao s puno duše na salašu što je srušen. Ostao je dah prošlog vrimena, u njegovim lipim pismama...“. To je napisao Šima Dominković, pesnik iz Vinkovaca. To ti vredi više nego da ti ja bilo šta drugo pričam!
SUgrađani: Zvonko Bogdan - "Ponikao iz ravnice, Somborac iz Subotice!"

Foto: Toni Bedalov

Izvor: Subotica.com
Postavljeno pre 2 nedelje i 9 časova
Komentara: 18
Pregleda: 8653
Povezane teme

zvonko bogdan

sugrađani

Komentara
0
Napiši komentar
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.